Poslovna edukacija i strategija

Autor: Vinko Vukadin

Poslovna edukacija mora biti strateška odrednica, a ne samo priklanjanje trendovima. Iz Poslovnog savjetnika, stalna kolumna o edukaciji.

Poslovna edukacija kao strateška odrednica

Svatko od vas je u zadnjih nekoliko godina sigurno najmanje jedan put sam govorio ili je čuo od poslovnih prijatelja izjave da je u poslu jako bitno permanentno školovanje.

Razlog je ponekada stvarna želja kandidata da se školuju, a ponekad mi se čini da je razlog puno više neprestano bombardiranje različitih savjetnika za dobivanje sigurnog posla, koji kažu da poslodavci od djelatnika očekuju spremnost na školovanje.
Čitajući ove dvije polazišne postavke pitam se zašto je onda toliko pritužbi na znanje djelatnika, na njihove kompetencije itd. Na jednoj strani imamo kandidate koji jedva čekaju da se školuju, čak im je to po životopisu jedan od glavnih ciljeva, a na drugoj imamo navodno poslodavce koji upravo to i traže.
Na drugoj pak strani imamo moderne managere, vlasnike tvrtki i druge odlučitelje u gospodarstvu, koji upravo to očekuju od svojih budućih djelatnika. Danas je sramotno biti manager, a ne smatrati znanje glavnim kapitalom. Iako u literaturi i praksi postoji ogromna razlika između managera i predvodnika - leadera, kako bi se to moderno reklo, u Hrvatskoj je skoro svaki manager navodno i leader. Čak što više, postoje čak i veleučilišta za leadere - predvodnike, svaki voditelj male grupice djelatnika već mora biti leader.

U korak s modernim svijetom

Manageri u svakom razgovoru za novine naglašavaju kako je danas jako bitna edukacija. Kao gljive poslije kiše niču veleučilišta, fakulteti, akademije, poslovni treneri i programi. Političari su Hrvatsku proglasili zemljom znanja zaboravivši da profesori jedva sastavljaju kraj s krajem, da je javna riječ skoro oslobođena logike, hrvatske kulture i općeg znanja. No, bitno je da mi na sva zvona razglasimo narodu da smo uhvatili korak s modernim svijetom.
Razlika u odnosu na moderni svijet s kojim se uspoređujemo je vidljiva tek nakon pobližeg razmatranja i razgovora s djelatnicima.
Kad u razgovoru s budućim djelatnicima u Hrvatskoj postavimo pitanje koliko su novaca do sada uložili iz vlastitog džepa u školovanje, skoro svaki kandidat najprije pogleda u pod pa posramljeno počne pričati o činjenici kako malo zarađuje, kako nije bilo prilike itd. Svaki djelatnik bi rado išao na školovanje pod uvjetom da mu to školovanje plati tvrtka. Skoro da nema managera koji ne bi rado završio neki od mnogobrojnih MBA studija, kako bi nakon uspješno završene edukacije povećao svoju cijenu na tržištu. Na primjeru managera se vidi da poslovna edukacija na tržištu ima svoju cijenu. Tvrtke su spremne za školovane kadrove platiti više u nadi da će ti školovani kadrovi i donijeti više prometa, uštede ili nečeg drugog za što su plaćeni.
Vlasnici jasno znaju da je edukacija bitna, manageri na vlastitoj koži osjećaju koliko vrijedi neka diploma, a djelatnici su u većini slučajeva još uvijek uvjereni da je barem bitno reći kako su spremni školovati se, iako mali broj to školovanje može ili želi platiti iz vlastitog džepa.

Novi trend za poslodavce

Glad za školovanjem je sigurno rezultat spoznaja da dobar posao ide ruku pod ruku s dobrom edukacijom. Upravo najuspješnije tvrtke najviše i ulažu u školovanje svojih djelatnika. Možda je i to jedan od glavnih razloga njihovog uspjeha. Edukacija, kao jedan od glavnih ciljeva u životopisu, vjerojatno je posljedica novinskih članaka koji djelatnicima neprestano govore da poslodavci to od njih očekuju.
Postavlja se pitanje je li taj trend za poslodavce dobar i donosi li on stvarno poboljšanje kvalitete? Mislim da bezuvjetno možemo reći da je za poslodavce i vlasnike jako bitno da budući djelatnici i manageri sami osjećaju potrebu za školovanjem. Za poslodavca se postavlja jedno drugo pitanje: Kako pametno iskoristiti taj trend, kako racionalno i sustavno u tvrtki uvesti edukaciju koja ne donosi samo emocionalnu zadovoljštinu djelatnicima, nego se pokazuje i u rezultatima tvrtke? Iz vlastitog iskustva kao trener i poslodavac znam da u velikom broju hrvatske tvrtke ne razmišljaju sustavno o dugotrajnoj edukaciji djelatnika. Samo mali broj tvrtki edukaciju poima kao sustav poboljšanja kvalitete usluge, dobar sustav motivacije i vezanja djelatnika na tvrtku.
Još uvijek kod velikog broja tvrtki prevladava priklanjanje trendovima i modnim pojavama. Skoro u valovima sve tvrtke osjete potrebu da školuju djelatnike u time.managementu, nakon toga svi bi rado postali leaderi, vodili ispravno situativno, bili asertivni, prodavali, pregovarali ili prezentirali kao profesionalci. Ovisno o prodavaču seminara tvrtke dobiju upravo ono školovanje koje njihova standardna partnerska tvrtka za školovanje nudi. Ako je konkurentska ili prijateljska tvrtka bila na seminaru team-buildinga onda i mi moramo, pa makar pod imenom team-buildinga bio skriven stari dobri sindikalni izlet. Ako neki sportski trener uspije stvoriti pobjednički tim onda moraju i naši manageri znati kako to ide pa makar sportski trener radio s vrhunskim talentima u kratkom roku i pod neusporedivom emocijom, a manageri rade svaki dan s prosječnim ljudima bez neke velike motivacije.

Pitanje motivacije

Na žalost ili na sreću poslovna edukacija je samo djelomično pitanje motivacije, a većim dijelom to je pitanje strategije, planiranja, svakodnevne vježbe i provedbe ozbiljnog plana razvoja. Bez ispravnog i strateški definiranog razvoja djelatnika nema dugoročnog napretka. Povremeni plamičci entuzijazma za pojedine teme samo zavaravaju i možda sprečavaju ispravan razvoj djelatnika. Ispravna edukacija može motivirati i dugoročno poboljšati rezultate, kriva edukacija može kratkoročno motivirati, a dugoročno pogoršati rezultate.
Edukacija je samo jedan dio u mozaiku poslovnog uspjeha. Da bi mogao obećati povećanje prometa, trener bi morao biti odgovoran za sve druge čimbenike koji utječu na promet: plaću, atmosferu, privatni život prodavača, sustav izvješćivanja itd. Trener pak može samo utjecati na određene kompetencije koje se mogu, ali ne moraju pozitivno odraziti na poslovni uspjeh.
Poslovna edukacija je strateško pitanje koje treba najprije dobro isplanirati i znati čemu nam služi. Nema dobre poslovne edukacije bez spoznaje koju kompetenciju mi tom edukacijom želimo stvoriti ili poboljšati. Definicija neophodnih kompetencija je prvi ključni element svake edukacije. Edukacija bez prethodne definicije kompetencija je kao školovanje napamet, školovanje po metodi, neka bude, možda zatreba.
Nažalost mnoge tvrtke upravo tako školuju svoje djelatnike. Nakon seminara napamet, djelatnici su oduševljeni, ali rezultata nema iz razloga što oduševljenost nekom temom ne mora značiti za tvrtku i iskoristivost stečene kompetencije. Umjesto bacanja novaca bez prethodne strategije, tvrtkama je bolje uložiti najprije novac u kvalitetno planiranje školovanja i sustavnu provedbu zacrtane strategije. Dva sata planiranja štede minimalno četiri sata školovanja. Svaka tvrtka kao i svaka pozicija traži različite kompetencije u različitim okruženjima. Neki djelatnici trebaju specifične kompetencije, svaki djelatnik jedne tvrtke mora imati neke osnovne kompetencije. Ako bez plana za svako radno mjesto šaljemo djelatnike na školovanje, mi bukvalno bacamo novac u vjetar.

I za kraj

Da ne biste bez potrebe bacali svoje novce i da biste svaki seminar što bolje iskoristili, mi ćemo Vam u sljedećim brojevima Poslovnog savjetnika pokušati približiti problematiku poslovne edukacije i načine kako što bolje iskoristiti vlastite novce.

mr. sc. Vinko Vukadin
(preneseno iz časopisa Poslovni savjetnik)